Nova knjiga Samira Arnautovića, novi nečuveni hamzi-ga-hop!

Kako se pokazalo, sve je u stanju plagirati profesor Samir Arnautović, ali da li je u stanju plagirati i naslove tuđih knjiga?

Izgleda da jeste! Riječ  je upravo o naslovu knjige njegovog omrznutog, najomraženijeg kolege – Uge Vlaisavljevića! Vlaisavljević je još 1989. primljen u zvanje asistenta na predmet Ontologija,  kod čuvenog profesora Abdulaha Šarčevića.  U vihoru rata profesor Rasim Muminović, prijeratni predavač općeg predmeta Markizam i socijalističko samoupravljanje, dovodi na predmet Suvremena filozofija i bira za svog asistenta Samira Arnautovića. Ugo Vlaisavljević objavljuje 1995. zbirku svojih ogleda, uglavnom objavljenih 80-tih i ranih 90-tih, a Samir Arnautović 2001. svoj udžbenik za koji u Uvodu kaže da je nastao iz „potrebe za iznošenjem istraživačkih uvida do kojih je došao“.

Evo, uvjerite se sami kako to izgleda i da li malo nalikuje:

 

Kad malo pogledate, nema tu nikakvog plagiranja. Jedan je zauzeo stolicu Ontologije i napisao „Ontologija i njeno nasljeđe“, a onda je drugi zauzeo stolicu Suvremene filozofije, pa eto i on napisao „Suvremena filozofija i njeno naslijeđe“. U stvari, treba priznati, „podmećemo“ Arnautoviću: nije on nikada doslovno prepisivao, uvijek je ponešto mijenjao (da se autori ne dosjete).

I još nešto se važno desilo u karijeri Samira Arnautovića s ovom njegovom knjigom. Opet bi zlobnici mogli reći da je postao nalik svom starijem kolegi. Osvanula je „plava knjiga“ u kojoj Arnautović ne prevodi i ne citira knjige samo s jednog ili s dva nego, nećete vjerovati, TRI JEZIKA. Imali smo već prilike vidjeti kako je u njegovim prethodnim djelima, u magistarskoj i doktorskoj tezi, pa onda u onom čuvenom djelu o Nietzscheovom (prevodilačkom) nihilizmu (tj. dajdžestu Arnautovićeve doktorske pro/teze), izgledao Arnautovićev njemački, a u njegovom znamenitom tumačenju John Deweya, i njegov engleski – kada nije bilo na raspolaganju domaćih prijevoda. Sjetimo se samo „prednje protivstavljenosti golog buljenja“. I nebrojnih drugih prevodilačkih bisera! No sada kada pred sobom imamo knjigu suvremenog filozofa Arnautovića koji piše o suvremenoj filozofiji jedan njegov prevodilački biser ima posebnu snagu evociranja, a to je: „gola teškoća njegove slijedeće protivvrijednosti“. Zašto? Zato što je u toj zlatoustoj sintagmi Arnautović „Gegenwart“ (sadašnjost, suvremenost) preveo kao „protivvrijednost“. Možda nam je htio otkriti pravu istinu o predmetu koji predaje: Filozofija protivvrijednosti  (Philosophie der Gegenwart)?

Tri jezika govorim ja, kazuje nam autor Suvremene filozofije, ne jedan ili dva! Sada se eto počelo citirati s francuskog, iz originalnih izdanja. U 200 stranica svoje knjige Arnautović citira dva puta Merleau-Pontyja i jednom Descartesa. Čudesan napredak za nekog ko je toliko žurio u svojoj karijeri da nije imao vremena učiti strane jezike ili razmišljati svojom glavom o filozofskim temama. Hajde da vidimo kako to izgleda. Prvi citat:

Bravo Arnautoviću! Počeo si otvarati i francuske filozofske knjige! I taman što smo se obradovali tvom prvom prijevodu, otkrismo da u Filozofskoj hrestomatiji koju je uredio Danilo Pejović ima isti ovaj citat, ni duži ni kraći, ni bolji ni gori, (gotovo) identičan, malo samirovski adaptiran s hrvatskog na bosanski (da se autor prijevoda ne dosjeti). Evo tog citata:

Evo još jedne divne prilike da vidimo kako Arnautović plagira domaće prijevode. Toliko taj čovjek ima iskustva i vještine u tome, da mu nema sličnog ni preko sedam planina… Gdje god on spazi kakav zgodan citat, on ga odmah usvoji kako kakvo siroče na ulici. A onda ima „reference“ kojima voli da se kiti.  Ali je zaboravio da ima i lovaca na glave plagijatora! Imamo pred sobom školski primjer samirologije. U citatu koji krade stoji: „Filozof sebe nalazi…“ A onda ide tzv. „hamzi-ga-hop“ zahvat i dobivamo sasvim autentično i kreativno: „Filozof nalazi sebe…“ Pa ko bi mogao posumnjati u autentičnost ovog prijevoda?! Ili vidite ovaj potez: „Kada se on ograničava na to…“ sada postaje: „Onda kada se ograničava na to…“ A „rđavo i dobro“ postaje „loše i dobro“. Kierkegaard postaje Keikergaard (ipak nećemo cjepidlačiti, Arnautoviću se žurilo da što prije postane rektor Sarajevskog univerziteta).

Međutim, vidjeli smo: nema savršenog zločina plagiranja. Uvijek kradljivac ostavi neki trag. A koji je to sada? Kao i u prethodnim slučajevima, nešto se ne posreći. Prvi i pravi prevodilac nije dobro obavio svoj posao. Obavio ga je „na svoju ruku“, pa su tako ostali samo njegovi, autentični otisci. Samo onaj koji ga je imitirao mogao je ostaviti iste prevodilačke tragove! Osvrnimo se na francuski izvornik i obratimo najprije pažnju na prvu rečenicu:

Već i da nemamo uvid u francuski tekst, lako nam je dokučiti da nešto nije u redu s prijevodom Danila Pejovića. Poslušajmo: „Filozof sebe nalazi u onome što nerazdvojivo ima sklonost evidencije i smisao dvosmislenosti.“ Prilično rogobatno zvuči, teško je razabrati šta je pisac htio reći. Najprije je pogrešno preveden glagol „reconnaître“ u svojoj pasivnoj formi: „se reconnaître à“. A znači: poznati se po (nečemu), kao recimo ptica po svom pjevu. Prema tome početak rečenice bi glasio: „Filozof se poznaje po tome što /on/“… E šta to on ima? Ima izvjestan „goût“, tj. „ukus“, „sklonost“ koja je čulna, „tankoćutnost“, po svojoj prirodi on naginje nečemu… Iz ostatka rečenice saznajemo da on ima  izvjesnu  „sklonost“ i prema „očevidnosti“ i prema „smislu za dvosmislenost/ambigvitet“. A te dvije sklonosti su nerazdvojno povezane: „inséparablement“. Upravo tako, čitavom odnosnom rečenicom vjerujemo da bi trebalo prevesti ovaj prilog, ako hoćemo da rečenica zvuči u duhu našeg jezika. A naš Arnautović, siromah, misli da će svoje prevodilačko umijeće dokazati pukom „rokadom“ riječi!!!

Pogledajmo sljedeći rečenicu u prijevodu Pejovića: „Kada se on /filozof/ ograničava na to da trpi dvosmislenost, ona se zove dvosmislicom.“ Uz malo šminke Arnautović, lažni prevodilac, slijedi Pejovića. Međutim, ovdje je u igri prilično velika prevodilačka sloboda. Pogledamo li u naše rječnike vidjet ćemo da se i „ambiguïté“ i „équivoque“ najčešće prevode istom riječju: „dvosmislenost“. No kod Merleau-Pontyja je drugi izraz očito trebao nositi negativno, pežorativno značenje. Pejović se odvažio da napravi suptilnu razliku koja u našem jeziku jedva odmiče od puke sinonimije: „dvosmislenost“ i „dvosmislica“. Ipak, teško je prihvatiti da je „dvosmislica“ u stvari rđava „dvosmislenost“, kako bi to htio Merleau-Ponty. Ako najbolji francuski rječnici daju za„équivoque“ antonim „clair“, onda se umjesto „dvosmislica“ moglo staviti „nejasnoća“ i stvar bi postala puno jasnija. Peta Merleau-Pontyjeva rečenica počinje idiomatskom frazom „toujours est-il que“. Kod Pejovića nema ni traga od nje: ili nije znao šta će s njom ili ju je naprosto previdio. Već pogađate: isto se desilo i Arnautoviću. „Uvijek je tako da/vazda biva da“ („toujours est-il que“) kud Pejović tu i mali Arnautović!

Samir Arnautović izgleda nikada neće shvatiti koliko je prevođenje, pogotovo prevođenje filozofskih tekstova, kreativan pa stoga i individualan čin. Uostalom, kao da je u svojoj odluci da plagira prijevode s jezika koji ne zna uopće imao drugog izbora izuzev da ponekad promijeni red riječi ili ukloni kakav kroatizam ili srbizam.

Sada pogledajmo drugi Arnautovićev citat „direktno s francuskog“.

Kad eto nekim čudom i kod Pejovića par stranica dalje isti citat, isto djelo, ista stranica, isti prijevod (s malim otklonom da se ne bi posumnjalo):

Ipak, vrhunac drskosti kradljivca koji ne zna reći ni „Dobar dan“ na francuskom jeste to da on kobajagi citira Descartesov izvorni tekst.

Samir Arnautović, Suvremena filozofija i filozofijsko naslijeđe, Dom štampe, Zenica, 2001, str. 25.

Lovac na plagijate, čim vidi ovaj citat, počne da razmišlja odakle je ukraden. Da nije opet iz zagrebačkih hrestomatija, tih pouzdanih udžbenika za početnike u filozofiji. U kojem tomu se govori o René Descartesu? U IV tomu koji je uredio Milan Kangrga. Nije trebalo puno tražiti. U dodatku ove hrestomatije, gdje su uključeni najvažniji tekstovi filozofa tzv. racionalizma, nalazi se i odlomak iz Descartesove „Rasprave o metodi“. I odmah na prvoj stranici – Arnautoviću se uvijek žurilo – nalazimo citat koji smo tražili. Opet začuđujuća koincidencija: kako je preveo Niko Berus s francuskog, tako je preveo i „Niko drugi“ doli Samir Arnautović! Treba usporediti, dakle, hrestomatiju Milana Kangrge, „Racionalistička filozofija“, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983, str. 168. i Arnautovićev „prijevod“ na 25. stranici njegove knjige. Doduše opet ima lukavih brisanja tragova krađe. Kod Berusa piše „u zaključivanjima“, a kod Arnautovića „kod zaključivanja“; kod prvog ,,izvode krive zaključke“, kod drugog „izvodeći krive zaključke“; kod prvog „budući da sam smatrao“, kod drugog „i smatrajući da sam“; kod prvog „kao krive“, kod drugog „kao pogrešne“…

Imamo li i u slučaju plagiranja prijevoda Descartesa nešto što bi moglo otkriti Arnautovićev lopovluk? Naravno da ima, uvijek se u prljavom poslu nešto „podrepi“, „vražja posla“! Opet je to prevodilačka sloboda ili pogreška onog koji doista prevodi. Naime, Niko Berus – ili možda urednik Milan Kangrga – ubacio je famoznu latinsku formulu (cogito, ergo sum) iza „francuske verzije“ (je pense, donc je suis): „mislim, dakle jesam“. Evo kako to kod Berusa izgleda:

„I pošto mi je bilo jasno, da je ova istina: mislim, dakle jesam (cogito, ergo sum), tako čvrsta i tako pouzdana…“

I sada ide plagijator Arnautović:

„I pošto mi je bilo jasno da je ova istina: cogito ergo sum, čvrsta i pouzdana…“

Pa dobro, reći će neko, šta bi ovdje dokazivalo da Arnautović „preuzima“ Berusov prijevod i da ne prevodi Descartesov francuski izvornik? Ništa drugo nego prosta i neumoljiva činjenica da u francuskog izvorniku nema latinske formule: cogito, ergo sum! Pogledajte sami:

„Et remarquant que cette vérité: je pense, donc je suis, était si ferme et si assurée, que toutes les plus extravagantes suppositions des sceptiques n’étaient pas capables de l’ébranler, je jugeai que je pouvais la recevoir, sans scrupule, pour le premier principe de la philosophie que je cherchais.“

Arnautović je u „svoj“ prijevod stavio ono čega nema (kod Descartesa, ali ima kod Berusa), a uklonio je ono čega ima (i kod Descartesa i kod Berusa)! Arnautović, dakle, nikada nije vidio tekst koji je navodno preveo, a i da ga je vidio ne bi ga znao prevesti!

ZAKLJUČAK:

Tri jedina citata (navodno) s francuskog u Arnautovićevoj knjizi – koje on potkrepljuje fusnotama iz kojih se trebalo zaključiti da su to njegovi autentični prijevodi – u stvari su plagirani domaći prijevodi iz školskih udžbenika za studente filozofije: dva prva su iz hrestomatije Danila Pejovića, a treći je iz hrestomatije Milana Kangrge. Naša ptica se okitila tuđim perjem! Eh, ma da je to sve! Na kraju svoje knjige, u rubrici Literatura, Arnautović je naveo ni manje ni više nego 192 knjige od kojih je većina na njemačkom i engleskom. Valjda je to trebalo da izgleda kao bibliografija Uge Vlaisavljevića.

Međutim, od Merleau-Pontyja na francuskom nema ni traga. Siromah Arnautović je opet u svojoj žurbi zaboravio šta je prepisao. Ali je zato naveo dvije Descartesove knjige na francuskom: pored već spomenute koju nije nikad ni vidio, tu su i Principles de la philosophie, koje nigdje u knjizi ne citira. Kao što u samom Arnautovićevom djelu nema ni traga od nabrojane 192 knjige, osim nekih 5-6 na našem jeziku!!! Izgleda da je on tu sebi napravio spisak svih onih knjiga koje bi volio jednog dana pročitati, ali taj dan nije ni na pomolu. Samo je od Heideggera stavio 11 knjiga na njemačkom jeziku, a vidjeli smo da ne zna prevesti ni jednu jedinu njegovu rečenicu. A tek da ne govorimo o engleskom jeziku! Čovjek koji s gostujućim američkim profesorima čitav semestar progovori jedno „Hello“ sigurno nije pročitao sva glavna djela Richarda Rortyja, kako je to naveo u popisu literature! JEDINO ŠTO JE TREBAO NAVESTI JESU ZAGREBAČKE HRESTOMATIJE, ALI O NJIMA NEMA NI TRAGA NITI U KNJIZI NITI U BIBLIOGRAFIJI.

NAJAVA:

Eh, ma da je to sve! Na tragu smo zapanjujućeg otkrića! Još ne možemo da vjerujemo svojim očima! Izgleda da je Samir Arnautović u svojoj knjizi Suvremena filozofija, koja mu je bila glavna referenca za izbor u vanrednog profesora, sve, ama baš sve, prepisao iz školskih udžbenika za studente filozofije, iz zagrebačkih hrestomatija (koje nude tako bazično znanje da nisu dovoljna literatura ni za seminarske radove studenata). Dok čitate Arnautovićeve rečenice lako vam se prstom može pokazati ovaj ili onaj redak iz hrestomatije koju je napisao neko od najuglednijih hrvatskih filozofa starije generacije: Danilo Pejović, Milan Kangrga, Vladimir Filipović, Branko Bošnjak ili Gajo Petrović. Dakle, na tragu smo otkrića neviđenog plagijata, najdrskijeg i najbezočnijeg u povijesti filozofije ovih krajeva! Ako je to istina onda bi Arnautovića, tako vještog i sposobnog, tako reprezentativnog za naše stanje duha, trebalo u najmanju ruku postaviti za ministra obrazovanja! Hoće li se naći ijedna stranka da podrži takav prijedlog? Pred velikim smo pitanjem da li je ovdje riječ o bolesti pojedinca ili bolesti društva?

---

Samir arnautovic u slici i riječi