Višestruko zbiti događaj Arnautovićevog prevođenja – ČETVRTI DIO

Šta je uradio Arnautović nakon dugog, u svoj tekst inkorporiranog citata iz Heideggerovog djela o Nietzscheu? Da nije nešto i sam zaključio? Ma ni govora. Osim ako se kao uistinu autorski zaključak ne smatra da je tu riječ o nekakvom „kontekstu kraja metafizike“ i „kraja moderne“. Briljantno, nema šta! Pa svaki citat iz Heideggera bi se mogao smjestiti u takav kontekst! Pa ni tu svoju blesavu rečenicu nije mogao Arnautović sam ispisati dokraja nego ju je opet začinio Heideggerovim citatom koji se nalazi dvije stranice dalje. I opet ni taj dio rečenice nije znao prevesti.  Ne zna značenje priloga „vielmehr“. Evo kako glasi original:

(I) »Nihilismus«, klassisch gedacht, heißt vielmehr jetzt die Befreiung von den bisherigen Werten als Befreiung zu einer Umwertung aller (dieser) Werte. (str. 35)

Ali, ruku na srce, ovaj dugi odlomak ipak ima jednu zaključnu rečenicu u kojoj Arnautović ne poseže za citatom. To se i očekuje od posljednje rečenice kojom se zatvara ovaj odlomak bez ijedne misli samog Arnautovića. Evo te dugo očekivane i za cijeli ovaj dio doktorske teze presudne rečenice. Šta li će to Arnautović napokon zaključiti? Do kakvog uvida će Arnautović napokon doći nakon što je nadugo i naširoko („uzdužno“!) pustio Heideggera da govori? Tim više je to važno znati jer se radi o onom najvažnijem: Heideggera smo mogli čuti kako u prvom citatu izlaže svoje razumijevanje nihilizma, pa onda u drugom citatu kako nihilizam (u njegovom klasičnom obliku) vezuje uz prevrednovanje svih vrijednosti, da bi se na kraju umni autor Arnautović odvažio da svojim čitaocima (makar) u jednoj rečenici ponudi odgovor o tome šta znači govoriti o ovome prevrednovanju kod Nietzschea. Za Arnautovića to znači:

„da su ‘nadosjetilno’, ‘onostrano’ i ‘nebo’ poništeni, znači objavu da je od svega ostala samo još zemlja.“

Bravo Arnautoviću! Evo se pojavila prva rečenica koja nije besmislena, a nije ni u navodnicima! Čak izgleda veoma uvjerljiva, kao da je naš autor napokon nešto i sam promislio. Možda mu zbog ovakvog uvida, pravog filozofskog uvida, treba oprostiti sve besmislice koje je sebi i Heideggeru pripisao. Ima tu neka misao. Doktorska teza ipak nije posve bezvrijedna! Jest, moglo je to tako biti da nisam ponovo uzeo Heideggerovu knjigu o Nietzscheu i četiri strane dalje našao kako lijepo stoji:

(J) Da das »Übersinnliche«, das »Jenseits« und der »Himmel« zernichtet sind, bleibt nur die »Erde«. (str. 39)

Ili u prijevodu: „budući da su ‘nadosjetilno’, ‘onostrano’ i ‘nebo’ poništeni, ostaje samo još ‘zemlja’.“

DRŽITE LOPOVA!!! ARNAUTOVIĆ UKRAO HEIDEGGERU ČITAVU JEDNU REČENICU!!! Upravo onu u kojoj se od njega očekivalo da nešto i sam kaže, da napokon komentira ili čak interpretira puno toga što je u njegovom tekstu Heidegger rekao. Još jedan čin PLAGIJARIZMA! Naš doktor plagijator, u umješnosti preuzimanja tuđih misli i rečenica bez sumnje pravi doktor.

Imamo li u vidu Arnautovićevu smionost i bezobrazluk u plagiranju, možemo pretpostaviti da je bio uvjeren da njegovu magistarsku i doktorsku tezu, kao i „prerađeni“ oblik ove potonje, koji je izašao u nekada renomiranoj ediciji Logos izdavačke kuće Veselin Masleša, nikada niko neće uzeti u ruke, a kamoli pročitati. Do jučer se činilo da je bio u pravu. Nije to učinila niti jedna komisija koja mu je oko vrata okačila priznanje magistra i doktora filozofskih nauka, a niti recenzenti svih onih knjiga koje je kasnije jednu za drugom štancao (moglo mu se, nije trebalo velikog truda). Neki od ovih koji su odlučivali o vrijednosti Arnautovićevih ne/djela očito nisu imali ni želje ni interesa da se stvarno bave njima, a neki nisu znali ni njemački ni engleski. Pa ipak, nije trebalo znati ni jedan strani jezik da bi se vidjelo da su velikim misliocima pripisivane potpuno besmislene tvrdnje. A ironija sudbine je da je često takve besmislene tvrdnje Arnautović ponosito sebi prisvajao. Zar se moglo desiti da niko prije nije primijetio šta je pritom od sebe pravio Arnautović?!